Ostati ili otići

Perković je, dok je ferata bila glavna veza sa Zagrebon, vaik bija na po puta: i kad bi se išlo od Šibenika prama Zagrebu i kad bi se išlo nazad. A na pitanje prometniku: kad bi mogli dalje?, vaik je bija isti odgovor: ka' dođe. I - tako je i bilo.

GLAVNO EGZISTENCIJALNO PITANJE, koje trenutačno stoji ponad više od pet tisuća mladih Šibenki i Šibenčana, i koje je s podjednakom dozom, i radosne i bolne, dvojbe stajalo nad gotovo svim generacijama šibenske mladosti unazad 80-ak godina, sve dalje i dvojbenije glasi: ostati ili otići.

OSTATI - nakon srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja, u Šibeniku, ili s prebivalištem na nekoj od susjednih adresa širom nevelike Šibensko-kninske županije, ili - OTIĆI, u svakodnevnoj se praksi uglavnom svodi na izbor između Šibenika i Zagreba, jer gotovo da su sve ostale varijante odlaska mladih Šibenčana na školovanje ili na rad i poduzetništvo izvan Šibenika stvar pojedinačnog slučaja, varljive sreće ili šeprtljavog izbora. 

U više sam (ne)prilika, kao slučajan prolaznik, unazad 30-ak godina, mogao čuti, i to od brojnih mladih sugrađana, da tko god da je iz Šibenika na vrijeme otišao, taj da se tobože spasio, a ostali da, navodno, mogu ići samo u Dolac ili u neku sličnu iluziju. Zato je mnogima pitanje nad pitanjima: ŠIBENIK ILI ZAGREB? Ili, u široj varijanti, Šibenik i Zagreb? Ili, u najširoj: Šibenik-Zagreb-Šibenik? U kojoj je od tih jednostavnih egzistencijalističkih formula, dakle, i ekonomski i kulturološki spas za ovaj grad i njegovu novu, mladu populaciju?

Riječ je, da podsjetimo i one koji sami ne žele putovati dugo unazad, o nizu istovrsnih pitanja, što nisu mučila Šibenke i Šibenčane sve do Velike svjetske krize iz 1930-ih. Jer, od svojih prapočetaka pa sve do strašne kuge iz 1649. godine, Šibenik je bio GRAD ZA DOSELJAVANJE, življenje u njemu, pa stoga i za proizvodnju, i za trgovinu, kao i za politiku, da bi nakon velikog pražnjenja tijekom te epidemije, i u iduća tri stoljeća ponovno bio to isto: grad za doseljavanje, življenje, proizvodnju, trgovinu i politiku. Zbog tog žilavog trenda, kroz najveći dio šibenske povijesti, ta dvojba: ostati ili otići, za većinu ovdašnje mlađe populacije - nije postojala!

PRVE VEĆE SKUPINE ŠIBENČANA krenule su u Zagrebu tražiti bolji život tek 1930-ih, tijekom ondašnje svjetske gospodarske krize, koja je tada najteže pogađala zemlje s pretežno agrarnom ekonomijom. I dok su u šibensku bolnicu ili u ondašnji TEF dolazili stručnjaci rodom i školovanjem iz Zagreba, Beča, Praga ili  Padove, prema Zagrebu su se zaputili prvi Bujasi, Zenići, Baranovići i njima slični pravi Šibenčani, da bi usred krize, akonto šibenske zdrave spize i šibenskog maslinova ulja ili vina, kroz Zagreb sebi i potomstvu osigurali vedriju perspektivu. Idući, ali puno viši šibenski val zapljusnuo je Zagreb u drugoj polovini 1960-ih, pa još viši tijekom 1970-ih i 1980-ih, da bi na razmeđu stoljeća ti šibenski plimni valovi u smjeru zagrebačkih obala postali normalna pojava. No, od sredine 1960-ih Šibenke su i Šibenčani u Zagrebu najprije tražili visoko obrazovanje, a zatim i odgovarajuća radna mjesta, kojih u Šibeniku za najambicioznije i za najbolje obrazovane, po prirodi stvari, nikad nije bilo dovoljno. Jer, Šibenik je najambicioznijima i najstručnijima pružao šanse samo u aluminijskoj industriji, koja je do 1991. bila u europskom tehnološkom vrhu, zatim u bolnici, koja je i danas adresa s najviše vrhunskih stručnjaka od nacionalnog ranga, te u medijima, koji su bili rasadnik vrhunskih meštara. 

Da bi nova šibenska mladost danas mogla odlučivati o svim svojim ključnim egzistencijalnim dvojbama, pa i o toj koja se metaforički svodi na Šibenik i(li) Zagreb, nužno je da šibenska vlast gotovo dnevno izvještava šibensku javnost o svim većim, pokrenutim ili skorim, investicijama i projektima, i o privatnim i o državnim, kao i o županijskim i gradskim, te da istodobno promptno vodi ŠIBENSKI VLASNIČKI LIST, iz kojeg bi i najslabije obrazovani građanin mogao dokučiti tko je danas većinski vlasnik najatraktivnijih ovdašnjih prostora, u rasponu od TEF-a, TLM-a i Mandaline, do Lozovca, Kamenara, Obonjana i Žirja. Ali, sve šibenske vlasti, iz mandata u mandat, o tome govore na kučarine ili mudro šute.

(Iz kolumnističkog niza, objavljivanog u "Šibenskom listu" tijekom 2011./2012. pod nadnaslovom "Šibenik&Zagreb")