INTERVJU U ŠIBENSKOM LISTU, BROJ OD 6. 12. 2012.

IVO JAKOVLJEVIĆ: Šibenke i Šibenčani će se škapulavati, ali Šibeniku spasa nema

U prodaji je u Šibeniku u knjižarama Matica i Libar, a u Zagrebu u knjižari Ljevak na Jelačićevu trgu, te na e-mail adresi: ivo.jakovljevic@inet.hr

Povod ovom razgovoru je vaša najnovija knjiga iz 'šibenskog ciklusa'. Nakon Velikog rječnika šibenskih riči, Šibenskog teštamenta i Šibenske filozofije, evo i Šibenske likaruše. O kakvim likarijama ste pisali i zašto?

-       -  Šibenska likaruša je završna knjiga iz mojeg literarno-dokumentarističkog projekta preispitivanja šibenskog identiteta na početku 21. stoljeća, koji se sastoji od Šibenskog rječnika, sa detaljnim pregledom šibenskih imena, prezimena i nadimaka, te šibenske gramatike i pravopisa, pa sve do Šibenskog teštamenta kao putovanja kroz vrijeme iz prve ruke, radi opisivanja povijesti šibenske duše, i Šibenske filozofije, kojom se, kao bočicom eteričnog ulja, aromatizira cijela ta štorija. I, kao što Veliki rječnik šibenskih riči nije klasični rječnik, tako ni Šibenski teštamenat nije samo jedna oporuka, a Šibenska filozofija samo šibenska, pa ni Šibenska likaruša nije samo likaruša, nego je u isto vrijeme i ljekovita literatura, i standardni, stručni priručnik za samoliječenje, pa i – kao i Šibenska filozofija – jedan od najšibenskijih suvenira. Sve sam te knjige pisao ne samo za čitanje i uzimanje zdravo za gotovo, nego i za darivanje, u potencijalnoj kombinaciji sa nizom različitih, tipičnih šibenskih proizvoda, od vrhunskih vina i ulja, do komplementarnih monografija i glazbenih DVD-ova. Ali, iznad svega, riječ je o štivu kojim se nastoji zapisati šibenski tradicionalni identitet u krajnje turbulentnim okolnostima 21. stoljeća.

Sve vaše dosadašnje knjige, sudeći po tome kako su se prodavale u šibenskim i zagrebačkim knjižarama ili posuđivale u Gradskoj knjižnici, vrlo su čitane. Koliko su sve te riječi, običaji i filozofija življenja, koje ste zapisali i opisali,  stvar neke prošlosti što nestaje, a koliko žive i danas?

- Duboke tehnološke i medijske, a ne samo geopolitičke promjene, čine svoje i u Šibeniku unazad četvrt stoljeća. Nikad, otkad je povijesti, ni najmudrijima nigdje nije bilo moguće dosegnuti punu istinu o tome tko je što, odakle je i kamo ide, a u Šibeniku, kao mjestu mnoštva velikih paradoksa, pogotovo ne. Ali, kad se znakovi jednog identiteta iz poduljeg vremena stave na papir i umotaju u knjige – kao što sam ja nastojao, od Velikog rječnika do Šibenske likaruše – tada, kao u zrcalu, svatko može bar pokušati vidjeti što je od svega toga njegova bit. Zbog više, misteriozne genetske i povijesne igre nigdje na svijetu više nema «čistih» identiteta, osobito nakon što je populacija na Zemlji nabujala na više od sedam milijardi stanovnika, ili čak pet milijardi više nego li ih je bilo početkom trusnog 20. stoljeća. Tako i u šibenskom slučaju ni na kulturološkoj, ni na ekonomskoj razini, nije više moguće utvrditi koliko je samo šibenskog u bilo čemu ovdašnjem, kao što nije moguće dokazati da je išta uvezenog više grčko, rimsko, ugarsko, venecijansko, tursko, austrijsko, francusko, talijansko ili hrvatsko, nego što doista i danas, a možda i za vijeke vjekova jest i bit će - šibensko. Ta spoznaja, čak i ako je samo dobrodošao privid, dodatno pomaže današnjem depresijskom Šibeniku, da šest i po mjeseci prije ulaska Hrvatske u veliku Europsku uniju poštuje svoj kulturološki i povijesni identitet kao najznačajniju imovinu.   

Ako Šibenska likaruša može čovjeku pomoći i danas, da očuva zdravlje, koje bi likarije mogle pomoći Šibeniku u političkom, gospodarskom, kulturnom i inom pogledu? Možda bi prije toga trebalo reći dijagnozu ovom gradu, a onda preporučiti likariju?

- Šibensku likarušu se, kao i Šibensku filozofiju, može čitati s distance, samo kao literaturu, pa uživati u smijehu, ali – tko je stariji od 40-ak godina, pretpostavljam, da dobro zna da je sve što tamo piše – sveto pismo. Tko će se držati recepata iz Likaruše, sigurno će se dobro i zdravo ćutiti, kao što će svatko tko uzme Šibensku filozofiju kao Posljednji sud, dosegnuti svojevrsnu nirvanu, ili se bar ljekovito ismijati. U tom kontekstu bi dijagnoza Šibeniku mogla glasiti, da je zaludu mu sve, i da mu više nema spasa, a lijekove bi mogao tražiti samo kroz kontračaratanja protiv Đavla i Vraga, i svih uroka šta su na Šibenik nabačeni unazad 30-ak godina. Pojedinačno, Šibenke i Šibenčani se mogu škapulavati pomoću kadulje, ljutike, magaruše, maslinova ulja, plavine ili šparoga i rodakve, ali grupno ili u totalu, spasa nema, jer je Šibenik na početku 21. stoljeća izgubio veliku igru, a da puno naših nije ni primjetilo da su ekipe davno istrčale na teren, u neravnopravnu borbu. Šibenik, uostalom, i danas ima poštanski predbroj 22, koji u numerologiji simbolizira krajnje nesretan broj, što predstavlja osobu ili adresu kojoj lažni prijatelji zabijaju nož u leđa i još im se poslije rugaju, pa joj ništa ne ide iz prve, ni jedan životno važan projekt. Pogledajmo samo promjene koje su se dogodile unazad 20-ak godina na šibenskom vlasničkom listu, u njegovom zlatnom prostoru, na njegovoj ekonomskoj karti ili u demografskim i obrazovnim ili socijalnim bilancama, pa ćemo se – ako nas razum još služi – valjda barem uhvatiti za glavu. Šibenik je u tom kontekstu i neobjašnjivo, ali tragično inpegulano mjesto: zaboravimo načas ratove i kuge, spomenimo samo naše vatrogasce, koji su nedavno  nesretnim slučajem stradali nastojeći činiti dobro na kornatskoj goleti. Njima sam posvetio Šibenski teštamenat, ali nisam imao snage da ikom posebno poklonim bar jedan primjerak te knjige. No, zato su mi – ponovno i ne znajući kome čine dobro – pomogli u jednoj kišnoj večeri početkom travnja, da mi oca na samrti prenesu na poziv Hitne pomoći od kuće, pa niz stotinjak skalina, do rive. Dakle, likarije su stalno među nama, kao što su ove s kojima se služe naši vatrogasci, ili kao što su one koje su – iako su zapisane i u ovoj mojoj skromnoj likaruši - odavno oslikane u mnogim, puno svetijim knjigama, ali po njima još gazimo kao da ih nema.     

Prije nekoliko godina tvrdili ste kako bi cijela Hrvatska mogla biti u banani, a Šibenik bi mogao postati 'hrvatski tigar'? Hrvatska danas jest u banani, a Šibenik nije ni mačić, a kamoli tigar?

- Hrvatska je zemlja, u kojoj ni jedna od vladajućih adresa, kao ni jedna od vodećih interesnih skupina, nema snage da javno dijagnosticira, da je u bankrotu i u gotovo nerješivoj ekonomskoj i socijalnoj depresiji. Čak u završnici puta u EU, Hrvatska ovih dana ulazi u petu godinu teške depresije, i može biti sretna ako dogodine ostvari bruto-proizvod koji neće biti manji od onog iz 2008-e za manje od deset postotaka. U tom kontekstu, Šibenik je ove godine jedini grad koji je ostvario višak u svojem proračunu i preraspodijelio ga na neke od infrastrukturnih projekata. Šibenski je TLM u međuvremenu dobio obećavajućeg novog vlasnika. Turski Dogus je pred investicijom u Mandalini. TEF je sve manje daleko od raspleta svoje vlasničke zavrzlame, nego što je bio prije tri-četiri godine. Šibenska Turistička zajednica radi sve maštovitiji posao, kulturna ponuda kao da ne zna za krizu, gosti iz Azije produljuju turističku sezonu. Ali, sve to skupa još nije dovoljno da bi Šibenik izvuklo iz najteže i najkompliciranije ekonomske krize poslije strašne kuge iz 1649-e. Nužne su nove velike proizvodne investicije, reda veličina od barem sto milijuna eura, a njih još nema na vidiku. Neke od njih su odavno razrađene u projektima Zagreb-Montaže, neke u planovima gradske ili županijske uprave, a vrijeme ide nizbrdo.

Kako, u kontekstu prethodnog pitanja, kao netko tko sve ipak gleda sa strane, vidite i ocjenjujete mandat aktualne šibenske gradske i županijske vlasti?

- Jedno su analitički pogledi sa strane, a drugo dnevna, politička operativa. U Šibeniku, ne zaboravimo, nisu uspjela i neka od visoko cijenjenih imena u međunarodnom biznisu i inženjeringu. Dva su glavna razloga šibenskog propadanja: dosad neobjašnjivo rušenje elektrolize ujesen 1991. i odbijanje Vlade da je obnovi u Šibeniku, a drugo što – kad u jednom manjem gradu nestanu velike industrije i većina pomorske privrede – nema radnih mjesta na kojima domaći kadrovi mogu peći najzahtjevnije zanatske i menadžerske tehnike, korisne i u javnoj upravi. U kombinaciji s kroničnim iseljavanjem najškolovanijih, Šibenik je pogodila sudbina grada koji danas, za nasloženije poslove upravljanja svojim dugoročnim razvojem, nema dovoljno visoko stručnih kadrova. U vrhove politike ulaze najbolji iz druge garniture, većina s najboljim namjerama, ali čak i kad sami naknadno ispeku zanat, ni oni se nemaju na koga osloniti, jer Šibenik je u zadnjih 15-ak godina doista postao grad od trećerazrednih ekonomskih sadržaja, i samo je pitanje godine-dvije ili tri, kad će pod teretom krize na nacionalnoj razini ostati i bez većine preostalih urbanih atributa, od sjedišta viših sudova i klimavih veleučilišta do županije i regionalne bolnice.  

Za kraj ponovo nešto o vašoj knjizi. Kazali ste kako do sada za sve knjige niste imali problema da nađete sponzora, samo što mnogi vaši sponzori na kraju završe u zatvoru? Tako vam je za Šibensku likarušu sponzor bio NP Krka. Govori li na svojevrstan način i to o vremenu i društvu u kojem živimo?

-       -   Uhvatio sam se za glavu kad sam povezao, da su u tom malom mojem nakladničkom uzorku čak trojica sponzora prošla kroz kraći ili dulji pritvor. Inače, nastojao sam da sve moje knjige, kojima preispitujem šibenski identitet na početku 21. stoljeća, budu tiskane u Šibeniku i da imaju šibenske sponzore, te da u potpunosti budu šibenski proizvod. No, kao Šibenčanin, nisam želio riskirati s prvim dijelom Velikog rječnika šibenskih riči, kao modelom, pa sam za pokriće dijela tiskarskih troškova bio zamolio Tvornicu duhana Rovinj. Jer, da se pokazalo da sam promašio, nitko iz Šibenika, osim mene, ne bi bio na šteti. Ali, nakon što sam bio siguran da sam na dobrom putu, za pokriće troškova tiskanja sam, kako bi knjige u prodaji bile što jeftinije,  zamolio čelne ljude TLM-a, Vinoploda, Jadranske banke, Zagreb-Montaže, Hrvatske poštanske banke i, sada, za Likarušu, Nacionalnog parka Krka. Nikog od njih – osim Mirka Čale – nisam osobno poznavao, a svi su – na temelju mojeg obrazloženja ponude preko interneta - prihvatili suradnju, pa tako i Željko Bulat. Naknadno mi se, eto,  ukazalo da su čak trojica prošli kroz istražni zatvor. Dosad za prvu dvojicu pouzdano, i sudski, znamo da nisu ni za što krivi, a vidjet ćemo što će se na kraju pokazati u slučaju sumnje na Željka Bulata. Ostaje činjenica da je – kao prema Heraklitu - u svakoj stvari i njezina suprotnost. Šibenik je klimatološki, prirodno i geoekonomski na jednoj od najboljih pozicija na kugli zemaljskoj, ali je – očito je – osuđen da tu slavu podnosi s puno neobjašnjive patnje, nereda i kaštiga.