Ponedijak, 19. jedanajstoga 2012.

SAKRALNA BAŠTINA: OD REVITALIZACIJE
DO PRENAMJENE I ZABORAVA

SALDO NA POČETKU 20. STOLJEĆA: Povijesna, urbana baština Šibenika i danas je sva u staroj jezgri, s tim što se u najvećem dijelu sastoji od velebnog sakralnog korpusa, koji mu - uz preživjeli dio fortifikacijskog sustava, te gradskih palača - i na početku 21. stoljeća daje pečat posebnosti na hrvatskom dijelu Jadrana. Još od 16. stoljeća ni jedan grad na cijelom Jadranu nije imao toliko sakralnih kvadrata po glavi stanovnika, kao što ih je imao Šibenik, kao - prema jednima - neukrotivo pogani, a prema drugima  najkatoličkiji hrvatski grad. Tako je i u 20. stoljeće ušao sa čak 24 crkve i četiri samostana unutar stare jezgre, koji su - s izuzetkom dvije-tri male crkvice - tada radili punom snagom, ne samo kao sakralni objekti, nego i kao ključne adrese obrazovanja i umjetnosti, pa i socijalne pomoći.
SALDO NA POČETKU 21. STOLJEĆA: Ekonomskom usponu Šibenika još je prije sedam-osam stoljeća prethodio kulturološki uspon, kojim su prvi misionari i sljedbenici kršćanstva ovdje uspjeli od male vojne utvrde postupno stvoriti i grad i biskupijsko središte s naglašenim šibenskim i hrvatskim posebnostima. Uostalom, nije li i prvi spomen Šibenika u Povelji Petra Krešimira IV zabilježen baš na Božić, prije 946 godina? Danas se čini da svjedočimo o istovjetnom redosljedu slika, ali u suprotnom smjeru, jer kao da je urušavanje, napuštanje ili marginaliziranje niza sakralnih sadržaja u jezgri od početka Drugog svjetskog rata do kraja 20. stoljeća prethodilo njezinom ekonomskom i demografskom pražnjenju unazad 30-ak godina. No, otkako je već poslijeratne 1996-e, u suradnji Šibenske biskupije, šibenskog Konzervatorskog odjela, Grada i Vlade, krenula dosad najšira revitalizacija te baštine, čini se da i za cjelokupnu obnovu stare jezgre nade - još ima. Sve je, prisjetimo se, počelo sanacijom kupole katedrale svetog Jakova, koju je u rujnu 1991. pogodila granata Kadijevićeve JRM. Zatim je uslijedio veliki dan za Šibenik, kad je prije 12 godina prvostolnica uvrštena u UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine, da bi nakon cjelokupne sanacije ponovno zabljesnula svom bjelinom, kao davne 1536-e. Time je postala glavni znak revitalizacije stare jezgre, ali i visoki kriterij za sve što se u toj istoj velebnoj jezgri novog gradi ili neumitno propada. Uz bok katedrali stoji također svježe obnovljen samostan svetog Frane, s povijesnom knjižnicom, u kojoj se čuvaju i Šibenska molitva, i brojne inkunabule, pergamenti i kodeksi. Ali, danas više Šibenčana i turista posjete kafić u sklopu samostanskog kompleksa, nego njegovu - za širu javnost - još neobjašnjivo zakopčanu knjižnicu. Revitalizacija je zahvatila i samostan svetog Lovre, u kojem već nekoliko godina djeluje privatna gimnazija, a uz nju i biserni srednjevjekovni botanički vrt na Gorici.
NEOBJAŠNJIVA DRUGA STRANA MEDALJE: Većina crkvenog prostora u staroj jezgri i dalje je, nažalost, kroz veći dio godine ili zatvorena, ili bez brojnije publike. Čak i na nekim vrhunskim ljetnim koncertima u katedrali ili u Svetom Frani kao da  za većinu građana, ali i turističkih menadžera u obližnjim hotelskim kućama - ne postoji. Unatoč svemu, nove nade bude i sveta Barbara, u kojoj je već dugo atraktivan mali, sakralni muzej, kao što je Sveti Krševan super-galerija, ali i jedan i drugi mogu slaviti, kad ugledaju nekog od Šibenčana, kao i Sveti Grgur, za koji - siguran sam, kao njegov prvi susjed - bar 80 posto stanovnika ovog grada niti ne zna gdje je. Sveti Mihovil je za života duboresca Ante Belamarića bio njegov atelje i radionica, a danas je prazan. Svi sveti su bili muzej još 1925., a danas malo tko u gradu zna da je ikad postojao, nego uz njegovo krovište nova mladost samo zna priređivati lude noćne zabave. Sveti Dumenik je u samostanskom dijelu restoran, a crkva još od 1972. u urušavanju. Sveta Katarina u Kvartiru je odavno stambeni prostor. Nova crkva, Sveti Ivan, Sveti Križ, Sveti Duh i Sveti Nikola su crkveni prostori koji unatoč nizu najnovijih konzervatorskih i graditeljskih zahvata već dugo samo svjedoče o pražnjenju jezgre, dok samostan svete Luce pokušava čuda, da oživi jedan od najatraktivnijih prostora u gradu. Neke nade odnedavna krase i crkvu Vaznesenija Bogorodice, čiji bi samostanski dio mogao prerasti u muzej pravoslavne zajednice u Šibeniku. Tom saldu dodajmo da je Sveti Roko srušen uoči Prvog svjetskog rata, da je crkva Božjeg blagdana pred Velim mandročem sravnjena u britanskom bombardiranju na svetu Lucu 1943. i da je istog dana srušena i crkva svetog Julijana u središtu grada.
I ŠIBENČANE UPOZNATI SA STAROM JEZGROM: Stoga je za dostizanje punog ili novog smisla revitalizacije cjelokupne sakralne baštine u staroj jezgri nužno da je što veći broj Šibenčana ponovno otkrije, a da osnovcima i srednjoškolcima bude obavezno gradivo, s nastavom uživo.

Crkvu svetog Julijana je mletačka vlast 1530. dala izbjeglicama s mletačkih posjeda u Grčkoj. Srušili su je britanski bombarderi na svetu Lucu 1943. Otad nijedna gradska ili vjerska uprava u Šibeniku nije javno bar postavila dvojbe: srušiti je do kraja ili obnoviti, ili očistiti i zakrpati.